Dosada je vrsta stresa i jedno neugodno stanje. Kada im je dosadno, i odrasli i djeca pokušavaju da se riješe tog osjećaja, odnosno da nađu zanimaciju. Problem dosade kod djece u današnje vrijeme poprimio je zabrinjavajuće razmjere jer djeca teško pronalaze zanimaciju, a da nije vezana uz računar, videoigre ili mobilni telefon. Današnji roditelji koji su prije 30 godina bili djeca sigurno se sjećaju kako je u to vrijeme u kući postojao jedan televizor sa jednim ili dva programa i kada ima je bilo dosadno izlazili su da potraže društvo za igru. Nije bilo problem da odu pješke ili na biciklu četiri, pet, šest kilometara na igralište gdje bi se igrali sat, sat i po i vratili se kući. Kada bi padala kiša, morali su sami da osmišljavaju igre, a roditelji tada nisu rješavali problem dosade svom djetetu, već je dijete to samo rješavalo, ili se igralo s igračkama ili je slagalo kocke ili pravilo kulu od drvenih kockica. Problem dosade uvijek je bio pokretač i dosada je važan i dobar faktor razvoja djeteta. Kada mu je dosadno, dijete mora nešto da smisli, organizuje se, mora da poveže neke stvari, napravi možda neku novu igru, potraži društvo.

Šta se danas događa s djecom? Roditelji previše zaštićuju djecu, rade umjesto djeteta jednu, drugu, treću stvar. Roditelji rješavaju problem dosade svoje djece umjesto da ih puste da to sami rješavaju. Kupe djetetu videoigru pa kada mu dosadi ta igra kupe mu drugu. Uključe TV na kojem ima 50 programa, a te programe su radili psiholozi da “zarobe” dijete da što više gledaju TV. Računari nisu loša stvar i treba da budemo u toku sa razvojem tehnologije, ali je problem kada ona doslovno postanu zamjena za sve. Naša djeca odrastaju u virtualnom svijetu. Igranje igara stvara zavisnost jer mozak luči prevelike količine endorfina što izaziva prevelike količine sreće.. To dijete mora sve da dobije odmah i sad, neće moći da čeka. To su nove generacije djece koja nama stižu. To što roditelji rješavaju djeci problem dosade možda je i trećina svih problema u vaspitanju. Kada mu je dosadno, roditelji moraju da znaju da treba da ga puste, neka možda i zaplače. Dijete razvija i kreativnost i logičko razmišljanje kada se bori protiv dosade. Roditelji griješe i kada se stalno igraju sa svojom djecom, pa nisu roditelji najbolji prijatelji djetetu, nego oslonac i njihov je zadatak je da pomognu djetetu da bude samostalno.
Šta roditelj može da uradi?
Roditelj može da se igra sa djetetom neke igre, recimo lego kocke. U djetetu može da stvara ljubav prema nekim važnim stvarima, recimo prema knjigama. Kupite djetetu slikovnice pa malo gledajte, malo čitajte. Ako su u slikovnici samo slike životinja roditelj ne treba samo da nabroji koje su životinje na slici nego neka ispriča cijelu priču. Roditelj priča priču, pa za dva dana nešto promjeni, a dijete će se buniti ‘Ne ne nije tako’; nema veze, u utorak je ovako, u četvrtak je onako; onda će i dijete početi da ubacuje neke svoje elemente priče. Mozak je organ za preživljavanje koji se formira u prvih pet godina života. Mozak u razdoblju adaptacije sve prihvata i kada roditelj djetetu od malena čita, ta prva ljubav prema roditeljima i veza s roditeljima ide uz knjigu. Neki roditelji prave grešku i ne dozvoljavaju da dijete trči i skače, ne odgovaraju na pitanja nego uključe tv i tako misle da su riješili problem. A kada izađu negdje u šetnju, dijete ne može da se zaustavi, počinje da se penje po klupama, da preskače prepreke, neka djeca se penju na drveće. Istraživanja iz evolutivne psihologije su pokazala da djeca instiktivno preuzimaju rizik, jer se tako razvijaju, uče o sebi i okolini. Ako to već znamo, važno je da dozvolimo ovakve aktivnosti, ali u bezbjednom okruženju. Nije posao roditelja da zabrane ove korisne igre i aktivnosti, nego da vode računa o bezbijednosti djeteta, npr. ako se vrti neka to radi na livadi, a ne na balkonu, ako trči neka to bude u parku na travi gdje može i da padne, a ne u prodavnici keramike i stakla. Roditelji moraju da shvate da prezaštićivanje nije dobro za biološki razvoj djeteta. Zato roditelji i jesu prvi i najvažniji učitelji i treneri, tako da ukupni razvoj i IQ djeteta jeste briga roditelja. A prezaštićivanjem i rečenicom „neka, ja ću to umjesto tebe“ odmažemo i sebi i djeci.
Rano djetinjstvo izuzetno je važno za kasniji uspjeh. Soichiro Honda, tvorac velike automobilske komapanije Honda, već je bio star, ali je i dalje prvi dolazio na posao. Novinar ga je pitao zašto i dalje dolazi prvi na posao kada ima toliko novaca da može da uživa, stvorio je imperiju i stvarno ne mora više prvi da dolazi na radno mjesto. Honda mu je odgovorio da voli svoj posao i da mu je posao odmor. Otkud tako velika ljubav prema poslu, upitao je novinar. Honda se tada sjetio svog ranog djetinjstva. Jako je bio vezan za oca i volio je kad ga je otac nosio na ramenima dok bi vukao kolica sa vrećama žita u mlin. Mali Honda u mlinu bi legao na vreće i čekao da tata završi posao. Malo je i spavao, ali stalno bi slušao očev glas. Sve vrijeme je slušao kako se okreće žrvanj i taj zvuk u osnivaču Honde cijeli život budio je najljepša osjećanja. Ležao je pored vrata gdje je bilo postrojenje odakle je dopirao miris motornog ulja. Kada osjetim okretanje mašine i miris ulja, sjetim se najsrećnijeg perioda svog života, zaključio je Honda.

Lejla Buljina, pedagog